poslanikova džamija

SKLAD ISLAMSKE UMJETNOSTI

Razvoj islamske arhitekture za mnoge historicare umjetnosti pocinje u periodu dinastije Omajada, kada se prave prve monumentalnije gradevine i kada islamska arhitektura pocinje koliko-toliko da poprima svoje specificne oblike, koji ce kasnije dostici punu zrelost. Ova ideja itekako može biti zastupljena kod onih koji prve godine Islama ne uzimaju kao period ozbiljnog umjetnickog razvoja, narocito za vrijeme Poslanika, s.a.v.s. Istina, u tom periodu nema velikih umjetnickih stilova, niti ljudi koji su težili za razvojem umjetnosti do te mjere da bi došlo do stvaranja epohalnih djela. Medutim, kao i u svim segmentima Islama, tako je i umjetnost u periodu Poslanika, s.a.v.s. dobijala svoje antropološke osnove koji su predstavljali temelj kasnijem razvoju.

PRVA DŽAMIJA

Iz ovoga možemo zakljuciti da i arhitektura svoje prve oblike dobija baš za života Poslanika, s.a.v.s. To najbolje dokazuje i prva džamija sagradena u Medini nakon dolaska Poslanika s.a.v.s. i formiranje islamske zajednice i države u tom gradu. Gradnja te džamije predstavljala je ogroman znacaj za muslimane Medine, iz prostog razloga što je to znacilo ucvršcenje i definitivan uspjeh islamske dave u tom gradu, kao i dobru pocetnu poziciju za razvoj svih drugih islamskih institucija. Tako je džamija u Medini predstavljala ne samo mjesto za molitvu, nego i mjesto gdje su se održavali sastanci (šure), funkcionisala škola, sudnica, razrješavale se nesuglasice, ali je služila i kao prihvatilište za muhadžire i sirotinju. Najbolje je reci da je Poslanikova, s.a.v.s., džamija postala vjerski, politicki, administrativni i svaki drugi centar tadašnje Medine. Ovo je na neki nacin definiralo funkciju džamije kad ona postaje objekat za opce dobro, a ne kruta forma vjerske svetosti kakvu vidimo kod kršcanskih katedrala. Ova osobina džamije pokazuje Islam kao vjeru društvene realnosti gdje je izbacena mogucnost upotrebe džamije kao otjelotvorenja vjerske gnoze, preuvelicane svetosti i duhovnog misticizma. Džamija je jednostavno mjesto za klanjanje kroz koje se vijernik na cist nacin obraca svome Gospodaru. Osnovna poruka koja se može izvuci iz nacina ponašanja i gledanja na džamiju prve generacije muslimana je upravo gore navedena. Ovo ce biti jasnije ako poredimo tretiranje vjerskog objekta kod kršcana sa onim kod muslimana. Kršcanske bogomolje su, izmedu ostalog, personifikacija crkvene moci, kao i potrebe da se "vijernik" putem monumentalnosti, straha, svjetlosnih efekata itd. dovede do jednog vještackog i indirektnog nametanja strahopoštovanja. Džamija je upravo suprotno od toga, ona predstavlja jednostavnost utemeljenu u Islamu, funkcionalnost i potrebu da covjek osjeti prirodnost vjerskog cina.

JEDNOSTAVNOST FORME

Prvi korak koji je Poslanik, s.a.v.s., poduzeo dolaskom u Medinu je bila gradnja džamije. Ona (džamija) je bila po svojoj formi olicenje jednostavnosti i skromnosti, ne zato što muslimani nisu znali za raskošniji oblik gradnje, vec zato što je takva vrsta gradnje potpuno odgovarala islamskom duhu, koji nije megalomanski i koji estetsko pronalazi kroz pojam vrijednosti, s tim da i sam izgled ima svoj znacaj. Ovo cemo najbolje dokazati ako opišemo samu džamiju. Temelji su bili od kamena, a zidovi od cerpica i gline. Krov je bio od palminih grana, a stubovi stablo palme. Tlo džamije je bilo prekriveno pijeskom a po njemu prostrte hasure. Džamija je imala troja vrata. Dužina od kible do ulaznih vrata iznosila je sto aršina, a širina slicna toj, ili malo manja. Temelji su bili visoki tri aršina a kibla okrenuta prema Kudsu. Cak su se u sklopu džamije nalazile sobe u kojima je živio Poslanik, s.a.v.s., sa svojim ženama. Sve ovo pokazuje da džamija nije bila monumentalna ali da je zbog svoje funkcije imala ogroman duhovni i prakticni znacaj za muslimane Medine.

KASNIJI RAZVOJ I UTICAJ

Kasnija nadogradnja džamije, bila je neminovna. Razvojem i širenjem islamske države džamija je poprimala nove oblike narocito gradnjom munara i kupole, kao i uvodenjem dekorativnih elemenata. Mnoge su halife dolaskom na vlast dodavale nove elemente, kao što je to ucinio halifa Abdul Melik. Medutim, i pored promjena, džamija je sacuvala svoju jednostavnost. Iako ona danas gotovo i ne lici na izvornu verziju, formu koju danas posjeduje, zahvaljuje prvobitnoj gradnji. Jednostavnost Poslanikove, s.a.v.s. džamije, i to onakve kakva je bila na svom pocetku, uticala je ne samo na njen kasniji razvoj, vec i na formu mnogih džamija svijeta. Jednostavnost, funkcionalnost i znacaj prvobitne džamije odredile su i uticale na izgradnju uopce. Džamija je baš zbog tih prvobitnih odredenja, u svakom kasnijem vremenu, bila olicenje i pokazatelj islamske jednostavnosti, elegancije i vrhunskog sklada, što ju je i cinilo osobenom.